Molimo unesite kratak opis vašeg bloga: ko dosad nije shvatio, do njega je
06.01.2010.
Some days are better than others
Divim se svima vama koji još uvijek vjerujete u ovaj medij pa skuckate nešto tu i tamo. K'o najrođenijim obradujem se Koki, Iluziji, MMZ, Joie de Vivre, Oz. Ja? For those who care, ja pišem i dalje, samo što mi danas za to i plate. Ponekad, pomalo. U ostatku vremena živim život na točkovima, po ambasadama i vozovima, s rancem na i bolom u leđima. Stalno iznova omekšavam stavove jer život je jedan, a s tim u vezi ga i čistim od suvišnog i suvišnih. Upoznajem nežne ljude različitih strana. Šetam Balkanom da bih ga više voljela. Gubim oči čitajući u mraku i na Internetu. Pijem i ne pravdam se. Tek otkrivam podcijenjenu regionalnu književnost. Ljubim pomno i pazim na kontracepciju. Primam razglednice i marcipan u lijepom papiru. Imam istu kilažu, istu boju kose i i danas bešćutno odbijam vratiti pozajmljene knjige.
Ne pišem, al' mi čitanje još uvijek veoma ide od ruke
„Ja sam posve malko odškrinula vrata, dopustila sam vam da malo zagrebete po vršku goleme ledene sante. A ledena santa su milijuni i milijuni žena na kojima se odvajkada držao i još uvijek drži ovaj svijet. Sada govorim vašim jezikom, nadam se da sam bila dovoljno slikovita. Sigurna sam da ste čitajući „Baba Jagu za početnike“ propustili detalj: u mnogim bajkama Baba Jaga spava s mačem pod glavom. U tekstu vaše autorice pronašli smo mnogošto, ali nigdje ni spomena – maču!
Da se razumijemo, ja nisam kao vaša autorica. Ja nisam propustila taj mač pod jastukom, vjerujem u njegov značaj. Štoviše, ja sam uvjerena da se negdje slažu računi, da se negdje sve popisuje, da negdje postoji bolno golema knjiga žalbi i da će računi doći na naplatu. Kad-tad, ali će doći. Jer zamislimo da žene (što je tek zanemariva polovina čovječanstva, zar ne?), Baba Jage (zašto ih ne bismo zvali i tako?), izvade mačeve ispod svojih glava i krenu u naplatu računa?! Za svaku pljusku, za svako silovanje, za svaku uvredu, za svaku povredu, za svaku pljuvačku koja je pala na njihova lica. Zamislimo da se iz pepela dignu sve one spaljene indijske nevjeste i udovice i krenu svijetom s isukanim mačevima u ruci?! Zamislimo sve one nevidljive žene, koje kroz končane rešetke vire iz svojih platnenih bunkera-burki, te koje čak i usta prekrivaju zavjesicama dok govore, jedu i ljube (jer usta su, ah, tako nečista, u usta štošta ulazi i štošta iz njih izlazi). Zamislimo milijunsku vojsku „luđakinja“, beskućnica, prosjakinja; žena s licima spaljenim od kiseline, jer je samozvane muške pravednike uvrijedio pogled na otkriveno žensko lice; žena čiji je život u potpunoj vlasti njihovih muževa, očeva i braće; kamenovanih žena koje su preživjele i onih koje su izdahnule od ruke ostrvljene muške rulje. Zamislimo sada da sve te žene zadignu svoje halje i uzmu mačeve u ruke...
Da svoje mačeve dohvate milijuni prostitutki diljem svijeta, bijelo, crno i žuto roblje koje se preprodaje po tržnicama mesa, roblje koje je silovano, pretučeno, obespravljeno, i čijim gospodarima, gle, nitko ne može stati za vrat... Da krenu one stotine tisuća djevojčica zaraženih aidsom, žrtve umobolnika, pedofila, ali i svojih zakonskih muževa i očeva, da i one krenu...Da krenu afričke žene vratova okovanih metalnim ringovima; da krenu žene odrezanih klitorisa i zašivenih vagina; da krenu i žene sa silikonskim grudima i silikonskim ustima, s botox-licima i kloniranim osmijesima; da krenu i oni milijuni gladnih žena koje rađaju gladnu djecu... Da krenu milijuni žena koji se mole muškim bogovima i njihovim predstavnicima na zemlji, bestidnim starcima s purpurnim, bijelim, zlatnim i crnim kapicama na glavama, s tijarama, beretama, kufijima, camauroima, tuljcima, fesovima i turbanima, tim simboličkim supstitutima za penis, tim „antenama“ pomoću kojih nesmetanije opće sa svojim bogovima... Da svi ti milijuni žena – umjesto u crkve, džamije, hramove i svetilišta, koja ionako nikada nisu bila njihova – krenu u potragu za svojim hramom, za hramom Zlatne babe, ako su već hramovi to bez čega ne mogu...
Da se prestanu klanjati muškarcima zakrvavljenih očiju koji su skrivili smrti milijuna ljudi, i nadalje ne posustaju... Jer oni su ti koji iza sebe ostavljaju ljudske lubanje, a onda priblesava ljudska imaginacija vješa te lubanje na ogradu usamljene starice koja živi na rubu šume.
A ja, Aba Bagay, pripadam „proleterkama“, babljoj internacionali, da, ja sam ona tamo!
Posljednjih mjeseci živim u vlastitom mikrokosmosu, posvećena sitnim ljepotama koje život znače. Rjeđe nego ranije izbace me iz takta klerofašističke idiotarije u kojima živimo i primitivizam u koji smo se uklopili. No, jučer, jučer... jučer mi je Naša stranka mailom čestitala Vaskrs. Sa Našom strankom imam nešto malo veze, pa su oni lijepo, pristojno, u duhu multikulturalne religijske države, odredili da bih ja, Tamara, mogla slaviti Vaskrs.
Toliko o građanskoj opciji i borbi za istinski sekularnu državu. Kako ono ide, kod ovakve opozicije, tako prosvijećene i izdignute iznad bh situacije na koju se svakodnevno gnušaju, ne trebaju nam nacionalisti i crtači imaginarnih granica. I'telektualci my ass.
"Zanimljivo je i to da samo dvije stvari u današnjem svijetu izazivaju histerične reakcije kod ljudi: jedna je Bog, druga Država. Snažne i nekontrolirane erupcije emocija kada su u pitanju Bog i Država samo indiciraju da su obje institucije zapravo ispražnjene od svoga značenja. Za smrt Boga prišapnuo nam je nešto prije stotinjak godina Friedrich Nietzsche. Za Državu nismo znali."
Kad bi poželio provesti vrijeme sam sa sobom, najčešće nošen mazohističnom tugaljivošću i apatijom, uputio bi se u staru aerodromsku zgradu za koju nije znao za šta danas služi osim kao kantina iznenađujuće dobre gastronomske ponude. Njemu je služila za nešto drugo: mjesto sa kojeg se dobro vide sva uzlijetanja i slijetanja ono malo aviona koji posjećuju sarajevski aerodrom. Za vedrih dana odlazio je tamo, uzimao svoju kraću kafu "bez ičega", u pustoj, prostranoj sali birao mjesto tik do prozora i potom provodio sate zureći u ljude koji ulaze u letjelice, izlaze iz njih, pogledom pratio vozić za prtljagu, istovar, utovar, ubrzavanje propelera, kretanje čeličnih ptica po pisti. Sa svakim novim putnikom koji bi stao na stepeničice aviona, grč u stomaku mu se pojačavao. Jedni su se vraćali, drugi su tek odlazili nekuda. Činilo mu se da se život odvija negdje drugdje, daleko od ovog zaspalog i zaboravljenog grada, dok on sjedi na istom mjestu i neveselim pogledom ispraća i dočekuje putnike.
Vaša Eminencijo, Ovih dana vi katolici slavite dan rođenja Isa sina Merjeminog, koji je po našem vjerovanju, bio jedan od istinitih Božijih vjerovjesnika. Tim povodom želim da podijelim nekoliko misli kao znak mojeg štovanja prema Isa sinu Merjeminom i kao izraz mojeg poštovanja Vašeg blagdana, jer svi smo mi iz zemlje iznikli i svi ćemo se zemlji ponovo vratiti.
Svi smo djeca Ademova i svi volimo majku Havu. Svi smo jednaki pred Bogom i svi imamo dušu. Svi udišemo zrak i svi volimo znak Nuhove lađe spasa. Svi čitamo Božiju knjigu i svi znademo Ibrahimovu vjeru. Svi volimo pravdu i svi slušamo Musaovu besjedu. Svi poštujemo hazreti Merjemu i njezinog sina Isaa. Svi možemo čitati i učiti Kur'an i svi možemo znati Muhamedovu, a.s., poslaničku misiju.
Sve nas jedno sunce grije. I sve nas jedan mjesec obasjava. Sve nas lijepa riječ razveseli. I sve nas ružna riječ rastuži. Sve nas grijeh plaši. I sve nas rana boli. Sve nas na pravi put Bog poziva. I sve nas na dobrom putu anđeli prate.
Sve naše dove, molitve i nade upravljene su Jednom Bogu. Sve naše muke i patnje isto bole. I sve naše bruke i sramote isto nas kore.
Od Kulina bana pa do naših dana Bosnom i Hercegovinom prošlo je stotine vladara, dobroćudnih i zloćudnih, ali jedna stvar je u Bosni i Hercegovini uvijek bila ista – zakon svačije vjere treba da se poštuje.
S tim mislima, Vaša Eminencijo, želim Vam sretan blagdan rođenja Isa Alejhisselama sa molitvom Bogu Uzvišenom da nam podari međusobne ljubavi i poštivanja za sreću na ovome svijetu i spas na drugome svijetu.
Molim Vas da naše lijepe želje prenesete svim katolicima u zajedničkoj nam domovini Bosni I Hercegovini!, kaže se u čestitki reisu-l-uleme dr. Mustafe Cerića.
