There was this entire life behind things
 |
Otvori blog |  |
Molimo unesite kratak opis vašeg bloga: ko dosad nije shvatio, do njega je
Divim se svima vama koji još uvijek vjerujete u ovaj medij pa skuckate nešto tu i tamo. K'o najrođenijim obradujem se Koki, Iluziji, MMZ, Joie de Vivre, Oz. Ja? For those who care, ja pišem i dalje, samo što mi danas za to i plate. Ponekad, pomalo. U ostatku vremena živim život na točkovima, po ambasadama i vozovima, s rancem na i bolom u leđima. Stalno iznova omekšavam stavove jer život je jedan, a s tim u vezi ga i čistim od suvišnog i suvišnih. Upoznajem nežne ljude različitih strana. Šetam Balkanom da bih ga više voljela. Gubim oči čitajući u mraku i na Internetu. Pijem i ne pravdam se. Tek otkrivam podcijenjenu regionalnu književnost. Ljubim pomno i pazim na kontracepciju. Primam razglednice i marcipan u lijepom papiru. Imam istu kilažu, istu boju kose i i danas bešćutno odbijam vratiti pozajmljene knjige.
Novembar mi je oduvijek bio mrzak, a od tog dana mrzim i jebenu Vlasenicu.
"Doista, katkada se čini da uopće nije važno tko su Drugi. To je naprosto bilo koja skupina koja će Vas prikazati u Vašoj turobnoj normalnosti."
Terry Eagleton
„Ja sam posve malko odškrinula vrata, dopustila sam vam da malo zagrebete po vršku goleme ledene sante. A ledena santa su milijuni i milijuni žena na kojima se odvajkada držao i još uvijek drži ovaj svijet. Sada govorim vašim jezikom, nadam se da sam bila dovoljno slikovita. Sigurna sam da ste čitajući „Baba Jagu za početnike“ propustili detalj: u mnogim bajkama Baba Jaga spava s mačem pod glavom. U tekstu vaše autorice pronašli smo mnogošto, ali nigdje ni spomena – maču!
Da svoje mačeve dohvate milijuni prostitutki diljem svijeta, bijelo, crno i žuto roblje koje se preprodaje po tržnicama mesa, roblje koje je silovano, pretučeno, obespravljeno, i čijim gospodarima, gle, nitko ne može stati za vrat... Da krenu one stotine tisuća djevojčica zaraženih aidsom, žrtve umobolnika, pedofila, ali i svojih zakonskih muževa i očeva, da i one krenu...Da krenu afričke žene vratova okovanih metalnim ringovima; da krenu žene odrezanih klitorisa i zašivenih vagina; da krenu i žene sa silikonskim grudima i silikonskim ustima, s botox-licima i kloniranim osmijesima; da krenu i oni milijuni gladnih žena koje rađaju gladnu djecu... Da krenu milijuni žena koji se mole muškim bogovima i njihovim predstavnicima na zemlji, bestidnim starcima s purpurnim, bijelim, zlatnim i crnim kapicama na glavama, s tijarama, beretama, kufijima, camauroima, tuljcima, fesovima i turbanima, tim simboličkim supstitutima za penis, tim „antenama“ pomoću kojih nesmetanije opće sa svojim bogovima... Da svi ti milijuni žena – umjesto u crkve, džamije, hramove i svetilišta, koja ionako nikada nisu bila njihova – krenu u potragu za svojim hramom, za hramom Zlatne babe, ako su već hramovi to bez čega ne mogu...
Posljednjih mjeseci živim u vlastitom mikrokosmosu, posvećena sitnim ljepotama koje život znače. Rjeđe nego ranije izbace me iz takta klerofašističke idiotarije u kojima živimo i primitivizam u koji smo se uklopili. No, jučer, jučer... jučer mi je Naša stranka mailom čestitala Vaskrs. Sa Našom strankom imam nešto malo veze, pa su oni lijepo, pristojno, u duhu multikulturalne religijske države, odredili da bih ja, Tamara, mogla slaviti Vaskrs.
Toliko o građanskoj opciji i borbi za istinski sekularnu državu. Kako ono ide, kod ovakve opozicije, tako prosvijećene i izdignute iznad bh situacije na koju se svakodnevno gnušaju, ne trebaju nam nacionalisti i crtači imaginarnih granica. I'telektualci my ass.
"Zanimljivo je i to da samo dvije stvari u današnjem svijetu izazivaju histerične reakcije kod ljudi: jedna je Bog, druga Država. Snažne i nekontrolirane erupcije emocija kada su u pitanju Bog i Država samo indiciraju da su obje institucije zapravo ispražnjene od svoga značenja. Za smrt Boga prišapnuo nam je nešto prije stotinjak godina Friedrich Nietzsche. Za Državu nismo znali."
Dubravka Ugrešić
Kad bi poželio provesti vrijeme sam sa sobom, najčešće nošen mazohističnom tugaljivošću i apatijom, uputio bi se u staru aerodromsku zgradu za koju nije znao za šta danas služi osim kao kantina iznenađujuće dobre gastronomske ponude. Njemu je služila za nešto drugo: mjesto sa kojeg se dobro vide sva uzlijetanja i slijetanja ono malo aviona koji posjećuju sarajevski aerodrom. Za vedrih dana odlazio je tamo, uzimao svoju kraću kafu "bez ičega", u pustoj, prostranoj sali birao mjesto tik do prozora i potom provodio sate zureći u ljude koji ulaze u letjelice, izlaze iz njih, pogledom pratio vozić za prtljagu, istovar, utovar, ubrzavanje propelera, kretanje čeličnih ptica po pisti. Sa svakim novim putnikom koji bi stao na stepeničice aviona, grč u stomaku mu se pojačavao. Jedni su se vraćali, drugi su tek odlazili nekuda. Činilo mu se da se život odvija negdje drugdje, daleko od ovog zaspalog i zaboravljenog grada, dok on sjedi na istom mjestu i neveselim pogledom ispraća i dočekuje putnike.
